SDP je u utorak u Osijeku predstavio svoju politiku stanovanja “Plan za stan”, prvu sveobuhvatnu politiku stanovanja i jednu od najvažnijih politika Hrvatske za sljedećih deset do dvadeset godina.

Član Predsjedništva SDP-a i gradonačelnik Kastva Matej Mostarac predstavio je SDP-ov “Plan za stan” te je naveo kako njime SDP predlaže osnivanje Fonda za izgradnju, izgradnju 15.000 društvenih stanova za dugoročni najam u pet godina, neprofitnu izgradnju i obnovu stanova putem stambenih zajednica, javno-privatno partnerstvo, dugoročno prihvatljiv najam s opcijom vlasništva, revitalizaciju napuštenih objekata te poticanje izgradnje samoodrživih naselja.

“Vladajućima stambena politika nije u fokusu. Oni ne žele da ljudi u ovoj zemlju budu samostalni, nego ovisni. SDP nudi sveobuhvatnu politiku koja će pomoći mladim ljudima i njihovim obiteljima.”

Za pojašnjenje ove stambene politike, upitali smo Mateja Mostarca u kratkom intervju nakon ovog predstavljanja.

Drago mi je da smo probudili Vladu ali opet predlažu mjere koje ne pomažu građanima! Subvencioniranje najamnina za građane neće imati nikakav efekt. Ispada da HDZ ili ne želi učiti na vlastitim pogreškama, ili pak namjerno uvijek daju novac onima koji ga već imaju.

Član predsjedništva SDP-a Matej Mostarac, ujedno i gradonačelnik Kastva jedan je od kreatora nedavno predstavljene SDP-ove stambene politike „Plan za stan“.

Hrvatska od osamostaljenja nije imala sveobuhvatnu stambenu politiku i SDP se jedini uhvatio u koštac s problematikom koja muči ogroman broj Hrvata. Nemogućnost kupovine vlastitog stana ujedno je i najčešći razlog odlaska mladih iz Hrvatske, a mjere koje provodi aktualna Vlada potiču potražnju i podižu cijene nekretnina.

• Mladi ljudi u Hrvatskoj teško mogu riješiti svoje stambeno pitanje i ne biti ovisni o obitelji što pokazuje i podatak da u prosjeku mladi s roditeljima žive do 34. godine. To je znatno dulje nego u gotovo svim drugim europskim zemljama.

Država mora nešto učiniti jer je ovakva situacija neodrživa. Druge europske države   sudjeluju na tržištu nekretnina s velikim brojem državnih stanova i tako reguliraju cijene. Stoga tamo mnogi mladi ne kupuju stanove jer znaju da će im ih osigurati država. Hrvatska mora početi graditi stanove za dugoročni najam, a u isto vrijeme država mora staviti u funkciju sav svoj stambeni fond tako da ga prebaci na jedinice lokalne samouprave. To vrijedi i za stambena zemljišta, a na državnoj razini treba biti određeno tko može dobiti državni stan u najam, naglašava Matej Mostarac.

Što je krivo s postojećim modelima stambene politike?

• U  30 godine samostalnosti u Hrvatskoj nije postojala sustavna politika rješavanja priuštivog stanovanja. Do sada smo se bazirali na pojedinačnim mjerama, ali zakon o stanovanju, politika stanovanja, od samostalnosti do danas nije napravljena. Aktivne mjere nisu dale očekivane rezultate. Nešto značajnija je bila politika poticajne stanogradnje (POS) koju je uvela SDP-ova vlada, međutim, kasnije u provedbi, kroz izmjene vlasti, ona se dosta dosta izmijenila. Njena provedba je bila loša pa smo često imali i slučajeve zlouporabe POS-ovog modela, na način da su, primjerice, u Dalmaciji, ljudi dobili POS-ove stanove i ostali živjeti kod roditelja, a stanove su iznajmljivali ili čak prodavali po duploj cijeni od kupljene.

Zadnja, najraširenija i najatraktivnija mjera su APN krediti. Taj model je isključiv jer da bi se na njega javili morate biti kreditno sposobni, a 90 posto mladih ljudi nije kreditno sposobno. Morate biti na minimalnoj plaći od 10 tisuća kuna da bi samostalno bili pogodni za takve kredite, a takvih je među mladima jako malo. APN je imao negativne posljedice i na tržište nekretnina. Naime, u periodu kad je bio raspisan cijene nekretnina su znale rasti i do 30 posto i subvenciju koju bi dobili na kraju bi u biti platili u povećanoj cijeni nekretnine.

Na koji način se država mora uključiti u izgradnju stambenih jedinica? 

• Prije svega treba razlučiti socijalne stanove za najugroženije građane od društveno priuštivih. Kada je riječ o društvenim priuštivim stanovima za dugoročni najam, država treba osnovati stambeni fond. Potrebno je izdvojiti oko jedan posto novca iz državnog proračuna u narednih šest godina što je 250  milijuna eura godišnje da bi se sagradilo 15.000 stanova za dugoročni najam. Cijene mjesečnog najma u tim stanovima bile bi manje od današnjih, tako da ljudi do 30 posto svojih primanja izdvajaju na stanovanje, dok danas u Hrvatskoj više od milijun ljudi izdvaja više od 40 posto. Ako je prosječna plaća 1.000 eura, najam ne bi bio viši od 300 eura. Stanovi bi u prosjeku imali 65 kvadrata, a njihova bi veličina ovisila o broju članova kućanstva.  Uveli bismo i najam s opcijom stjecanja vlasništva.
  

Izgradnja stanova u Hrvatskoj prepuštena je poduzetnicima i tržištu nekretnina. Kako pomiriti sve interese na modelu izgradnje priuštivih stanova? 

• Država mora biti uključena i ona kroz neprofitnu gradnju treba graditi stanove koja će balansirati tržište. Dok god ovisimo o tome koliko će građevinari nabiti cijenu gradnje a mi tome prilagođavamo, tu nema dobrog rješenja.

Suradnja države, jedinica lokalne samouprave i poduzetnika mora postojati. Tri su modela: jedan je da jedinicama lokalne samouprave ustupe zemljište i komunalnu naknadu (doprinose) i na taj način ulaze partnerstvo i gradnju na svom području. Drugi model je javno-privatno partnerstvo gdje bi tražili partnere u gradnji. Tu bi najviše htjeli vidjeti mirovinske fondove. Mislim da je stambena izgradnja na najam kroz dugoročnu isplativost savršena upravo za takav model financiranja jer mirovinski fondovi traže nisko rizična ulaganja koja će se isplatiti kroz dugi period. Dobiti mirovinske fondove koji imaju veliki novac u svom budžetu za gradnju stanova za nove generacije i mlade ljude, je nešto što bi mi u SDP-u vrlo rado vidjeli.

I treći model su stambene zajednice ili zadruge. To je ono što je ključno da dobijemo neprofitnu izgradnju stanova. Da, naime, po modelu Austrije, Njemačke ili Švedske, dobijemo udruženja građana koji kroz svoje uloge sebi grade stanove. Ne gradi svatko za sebe nego kad se skupi njih više kroz uloge u fondu stambene zajednice mogu izgraditi objekt koji bi također bio potican od strane države.

SDP predlaže šest modela stambene izgradnje. Možete li ih ukratko predstaviti? 

• Ove modele, odnosno kategorije stanova prije svega treba definirati zakonom. Prva kategorija bila bi najam stanova za materijalno ugrožene građane, ono što nazivamo socijalni stanovi. Trebamo napraviti razliku između socijalnih stanova i društveno priuštivih stanova. Socijalni stanovi su za najugroženije građane, koji nemaju nikakva primanja, da zbrinu svoje stambeno pitanje kao temeljno ljudsko pravo.

Druga kategorija je dugoročan najam društveno priuštivih stanova. Moramo se odmicati od modela vlasništva nad nekretninama jer je to u biti najskuplje za građane. Financijskom analizom se lako može utvrditi koliko vas košta biti vlasnik objekta naspram dugoročnog najma, pogotovo ako se želimo riješiti kredita. Dugoročan najam je način na koji ćete živjeti u nekretnini a biti zaštićen i sigurni kroz ugovor o najmu, a nećete imati ropstvo kredita nad glavom.

Treća kategorija će biti prodaja društveno priuštivih stanova. Četvrtka opcija je možda najinteresantnija, to je opcija najma s mogućnošću vlasništva. Kao model smo to radili u Kastvu u suradnji s Ekonomskim fakultetom iz Rijeke. Napravili smo model po kojem najamnina dobiva tržišnu vrijednost. Živeći u takvom stanu i plaćanjem najma stanari bi kroz određeno vrijeme dobili mogućnost otkupa stana u kojem žive ili čak mogućnost da, ako vam je obitelj u međuvremenu narasla, preselite u veći stan, uz uračunatu vrijednosti dotad uložene najamnine. U takvom modelu državni poticaju bi bili nešto manji. Ta u priča u Hrvatskoj dosta interesantna jer daje mogućnost onima koji jednog dana žele biti vlasnici nekretnine da to i postanu.

Peti model bi bili stanovi za asistirano življenje, a namijenjeni su starijim osobama. Naime, rješavanje stanovanja starijih osoba kroz domove za starije osobe je veliki problem. Također imamo puno velikih nekretnina u kojima sami žive stariji ljudi. Ovo bi bio model gradnje ili obnove stanova ili naselja u kojem bi starije osobe imale svoj stan, a omogućili bi dijeljene usluge kroz asistirano življenje.

Šesta kategorija također rješava sve veći problem, a to je da bi pravnim subjektima omogućili da grade stanove za svoje radnike, nešto najbliže društvenim stanovima koje smo nekada imali. Kroz tu bi kategoriju, kroz poticaje ili priznavanje troškova, pravnim subjektima omogućili da ukoliko to žele grade stanove koje će dati u najam svojim zaposlenicima. Tu ne mislimo samo na hotelske kuće, kojima je to najčešće tema. To je postala potreba i malom i srednjem poduzetništvu jer je radnu snagu, pogotovo unutar urbanih područja, sve teže naći. 

Očekujete li benefite ovakve stambene politike na demografsku sliku Hrvatske?

• Politika stanovanja i rješavanja stambenog pitanja je najjača demografska mjera koju  možemo provoditi. Kad pričamo o gradnji vrtića i naknadama koje se daju za novorođenčad i slično, to je sve grebanje po površini. Da bi ste se odlučili na osnivanje obitelji, da bi ta obitelj rasla, da bi ste odlučili ostati i vezati se uz grad u kojem živite, rješenje stambenog pitanja je prva stvar. Ja sam siguran da će takva politika, ne odmah u prvoj godini, naravno, ali u periodu od šest godina, skroz preokrenuti  trend demografije i odlaska i da će mladi ljudi ostajat živjeti i raditi u Hrvatskoj. To je u konačnici i glavni cilj ove naše priče.

Kako komentirate najnoviju ideju Vlade o subvencioniranju najma nekretnina? 

• Namjera je, vjerujem, dobra ali efekt će biti kao i kod APN kredita, a to je rast cijena i svojevrsni transfer javnog novca iz proračuna u ruke najmodavaca. Za najmoprimce to neće imati nikakvog efekta. Ispada da HDZ ili ne želi učiti na vlastitim pogreškama, ili pak namjerno uvijek daju novac onima koji ga već imaju.

Ipak, drago mi je da smo „probudili“ Vladu s našim programom jer do sada po ovom pitanju nisu ništa radili. Nažalost, niti ovaj prijedlog neće olakšati život našim mladima i mladim obiteljima.